Htio se razvesti,ali je ljubav nadjacala sve....

Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj saopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol ...sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se sapliće. Osjećam da neću moći izgovoriti ...ono što želim, a moram. Sakupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim da se razvedemo“. Pređoše te teške riječi preko moga jezika i raniše ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto

Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njen plač. Iz ruke joj ispade kašika, a ona poluglasno reče: „Pa ti nisi čovjek!“
Cijelu noć je plakala i vjerovatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Tačno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi.
Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 posto dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i pocijepala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno cijepanje papira sam prihvatio kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim Dženu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen plač je za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam sedmicama planirao, počinje se ostvarivati.

Navečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan sam proveo sa Dženom i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovo zaspao.
Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe.
Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan.
O tim čudnim uvjetima sam obavijestio Dženu, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka.
Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka sa ovom ženom je izašao na površinu.
Naš sin je vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: „Babo nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Šta bi moj sin rekao da zna šta ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Pronio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu“. Klimnuo sam glavom, potvdivši da neću.
Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobuskoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u autu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti.
Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i da li joj činim nepravdu!?
Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jaki osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset naljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta osjećanja prema njoj. Dženi o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja supruga je bila sve lakša. Nije je bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i nešeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.
Jednog dana sam posmatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je bila velika. Tada sam znao da mi je lahko nositi zato što je izmršavila.
Jednog dana, dok sam pored nje sjedio, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Babo, vrijeme je da nosiš mamu!“
Njemu je bilo drago gledati kako je nosim i to je postalo sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Taj trenutak je isčekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata... Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi puta u naručje uzeo. Taj lijepi osjećaj je narušavalo samo to što je ona sada mnogo slabija.
Kada sam je u naručje uzeo posljednje jutro, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može desiti. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i šta mi značiš!“